Kritika mirovnih misija

Ako i nije prvi, projekt@party svakako je jedan od rijetkih romana nekog kosovskog autora prevedenih na hrvatski. Autor Beqe Cufaj rođen je na Kosovu (1970), a nakon završetka studija književnosti i lingvistike na Sveučilištu u Prištini odlazi u Njemačku, gdje se posvećuje novinarstvu i književnom stvaranju. Pripovjedač i protagonist četrdesetogodišnji je Nijemac, sveučilišni profesor i nekadašnji idealist koji je u mladosti sanjao o rušenju kapitalizma, ali ono što mu je stvarnost u DDR-u priuštila nije odgovaralo njegovim snovima o „idealnoj državi humanog proletarijata“. Tijekom godina njegove mladenačke iluzije o pravednom društvu utapaju se u baruštini srednjoklasne egzistencije fakultetskoga profesora koji rastuće nezadovoljstvo neuspješno pokušava gasiti alkoholom i seksualnim vezama sa studenticama, sve do konačnoga raspada braka nakon smrti šestogodišnje kćeri. Nastojeći pobjeći od besmislena života ispunjena opijanjem i promiskuitetom on se prijavljuje u UN-ovu mirovnu misiju te se uskoro nađe „tamo dolje“, u zemlji poharanoj ratom, gdje mu se pruža prilika ispuniti svoje mladenačke idealističke snove i „napraviti nešto korisno za druge ljude i čovječanstvo“.

Zbilju te uništene zemlje (koja do kraja ostaje neimenovana iako mnogim signalima autor otkriva da je riječ o Kosovu) pripovjedač prikazuje krajnje neprivlačnom, no razloge zapuštenosti ljudi i prostora on ne vidi samo u ratu, nego implicira da je riječ i o mentalitetnim uzrocima nerazvijenosti. Nepravednosti i površnosti takva elitističkoga i kolonijalističkoga, dijelom čak i rasističkoga pogleda na stvarnost Balkana iz perspektive razmaženog Europejca autor uskoro suprotstavlja protagonistovo osvješćivanje neučinkovitosti međunarodnih struktura, kojih je pripadnik i glavni junak. Nakon protagonistovih prvotnih dojmova o zemlji i njezinim ljudima roman donosi literarizaciju jalovosti, bahatosti i nesposobnosti „međunarodnjaka“ i izostanka istinske želje da pomognu domicilnomu stanovništvu. Pri svom dolasku „na teren“ protagonist se suočava s nizom birokratskih procedura i kafkijanskih administrativnih prepreka, na koje nailazi već pri prijavljivanju svoga dolaska u misiju i u čitatelju se odmah javlja sumnja u učinkovitost postupaka usmjerenih poboljšanju života domicilnog stanovništva, s obzirom na teško savladive procedure koje se tiču banalnosti poput primitka novog službenika u okrilje mirovne misije. Naravno, neučinkovitost te međunarodne mirovne misije i apsurdna hipertrofija različitih besmislenih birokratskih procedura aluzija je na hiperbirokratiziranu briselsku administraciju s nepreglednim mnoštvom pravnih začkoljica, kojima su podređene vlade zemalja Europske Unije i milijuni njihovih stanovnika (osobito zemalja s tzv. europske periferije), čije su ekonomije ovisne o europskoj blagajni.

Nakon što su zamorne i preduge birokratske zavrzlame napokon okončane, protagonist saznaje da je postavljen za „voditelja sektora obrazovanja“. No i njegov san o tome da će pomoći stanovnicima zemlje „tamo dolje“ da obrazuju djecu, plate učitelje i oforme „obrazovne programe koji bi postali kamen temeljac za prevenciju krive interpretacije povijesti koja bi mogla dovesti do novih sukoba“ ubrzo se razbija o zid stvarnosti pa njegov entuzijazam kopni pred prašumom propisa i nebrojenim nesavladivim birokratskim preprekama, koje nemogućim čine čak i npr. banalni zadatak poput opskrbe seoske škole ogrjevom. Tako pripovjedač vrlo brzo osvješćuje da se našao među „dobro plaćenim spasiteljima čovječanstva što krstare svijetom, od jedne uništene zemlje do druge, gdje bi trebali pomoći, a da ne razumiju ništa od stvarnosti s kojom se suočavaju“, ali da im do toga zapravo nije ni stalo, kao što im nije stalo ni do stvarna angažmana, jer riječ je o karijeristima kojima je svaka nova misija tek jedna u nizu, jednako besplodna kao i prethodna, i kao sljedeća. I tako, sve više tonući u malodušnost, Cufajev se antijunak prepušta rutini „međunarodnjačkog“ života, koji se, nakon nekoliko sati besplodnog sastančenja i besmislenih premetanja gomile papira iz jedne ruke u drugu, u stankama između bjesomučnog surfanja internetom, uglavnom svodi na drugi dio naslovne sintagme: party! Jer, zanimanje pripovjedačevih kolega „međunarodnjaka“ za stvarnost zemlje „tamo dolje“ svodi se na pronalaženje što raznolikijim zalihama alkohola opskrbljenih kafića, a zbilja njihovih radnih sati ispunjena je jutarnjim triježnjenjem za uredskim stolom nakon sinoćnjega bjesomučnog partijanja, opijanja, prežderavanja i ogovaranja, kako kolega među mirovnjacima tako i lokalaca, u čemu se očituje arogancija, nedostatak empatije i solidarnosti, površnost i zloba, ali čemu svemu izvorište čak i nije u elitizmu i rasizmu njih koji su došli „odozgo“ pomoći njima „tamo dolje“, nego je riječ o bešćutnosti, nesolidarnosti i egocentričnosti kao amblematskim osobinama duha vremena početka 21. stoljeća. A takvim na koncu i sam protagonist postaje, što je implicirano nedostatkom njegova zanimanja za tegobna životna iskustva prevoditelja koji mu je u misiji dodijeljen. Zato se posve logičnom pokazuje završna pobuna domicilnog stanovništva protiv ravnodušnih i neučinkovitih „međunarodnjaka“.

Projekt@party solidan je roman koji se ne odmiče dalje od prosječnosti, što je zajedničko obilježje VBZ-ove edicije Europom u 30 knjiga, ambiciozno zamišljene, ali, nažalost, ispunjene tek rijetkim naslovima koji se ističu izvrsnošću.